domingo, 1 de mayo de 2016

ERVIN JAHIĆ [18.593]


ERVIN JAHIĆ

(Rijeka, Croacia 1970) 

Ervin Jahic (Rijeka, 1970), poeta, crítico, editor y antólogo. Editor en jefe de Poezija i Biblioteke Poezije. 
Director Festival poesía en la región Hrvatskog de la Sociedad de Escritores de Croacia.

Sus poemas han sido traducidos al Inglés, alemán, italiano, francés, ruso, polaco, Turco, persa, búlgaro, rumano, húngaro, esloveno y castellano.

Libros de poesía: 

- Oko andaluzijskoga psa , Zagreb, 1994. 
- Biografija i auto , Rijeka, 2001. 
- Knjiga materijala, vikend-priručnik utopije tijela za mezimc e (s Predragom Todorovićem), Rijeka, 2001. 
- Pustinje neona (izabrane pjesme), Zagreb, 2005. 
- Kristali Afganistana , Zagreb, 2007.; na slovenskom, Ljubljana, 2011. 
- Nemjesto , Zagreb, 2015.

Libros crítica:

- If We Crash into a Cloud, It Won't Hurt (Croatian Poetry 1989 – 2009) , Zagreb, 2009. 
- U nebo iu niks (Antologija hrvatskoga pjesništva 1989. – 2009.) , skraćeno izdanje, Bijelo Polje, 2009.; prošireno izdanje, Zagreb, 2010. 
- Zašto tone Venecija, bošnjačko pjesništvo od 1990. do naših dana , Zagreb, 2012. 
- Otvorena kuća , izbor i pogovor izabranim pjesmama Ivana Kordića, Zagreb – Sarajevo, 2013. 
- Ispod jezika, tekst i kontekst pjesništva , Zagreb, 2013. 
- When the World Was Ten Years Old (Croatian Poetry 1989 – 2013), Zagreb, 2013.

Premios: 

- "Izdavački pothvat godine 2012." Sarajevskog sajma knjiga za knjigu Zašto tone Venecija, bošnjačko pjesništvo od 1990. do naših dana (Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske “Preporod”, Zagreb, 2012.). 
- Nagrada Grada Zagreba za književnost 2014.


Miembro de la Asociación de Escritores Croatas, Asociación de Escritores de Bosnia y Herzegovina (por invitación de la Sociedad) y el croata Centro PEN.

Contacto:   ervinjahic@net.hr



TRADUCCIÓN DE LA DRA. ZELJKA LOVRENCIC



ALEGRÍAS ESTADÍSTICAS 
DE LAS CARNICERÍAS GLOBALES
(statističke radosti globalnih mesnica)

la niebla en la que te perdí
injuria que recuerdo
jardines verticales
amores recostados
niños no enseñados a respirar
pájaros sin perspectiva acordada
lengua cansada por la lengua
abecedario resfriado
desmigajado dentro de mí



LA DESILUSIÓN DIARIA
(svagdanja deziluzija)

dany es un perro mentiroso y yo su invitado
dany es el señor dios él se saluda a menudo con diferentes sotanas-faldas
dany tiene un reloj de plata, ruso y a menudo manipula con el tiempo
dany es un bruto miedoso es una víbora en el pecho, un notorio don nadie
dany es un imbécil lleva patillas escucha música popular tiene una riiiiiiisa de idiota  
dany es útil socialmente está en la línea y no la piensa cambiar
dany es picapedrero, carguero de maletas, fascinante vendedor de periódicos
dany es un alma romántica su voluntad es sin fin él es optimista
dany es productivo él es cosmopolita
dany es amigo él es la mano derecha de dios amante del hombre
dany es simplemente fantástico él es la catarsis total
a dany le gustan las flores y todo lo que quieren los jóvenes  él siempre regala tres flores
dany es el vino él es la verdad
dany no entiende de mítines él es leal y políticamente correcto
dany aprecia la justicia la verdad y la sinceridad
dany acaba con las mentiras él es paisano de gandhi
dany es una creación espiritual complicada él es la lengua
dany es el virtuoso él es el protector del espíritu
dany odia el brillo falso e insinuaciones engaños y quimeras
dany no toma no fuma y no es marica
dany considera que pederastia es la huída de la realidad
dany sin embargo respeta la elección individual él es siempre tolerante
dany es meticuloso a él le gusta que todo esté en orden él es cortés
dany es un caballo él no piensa en sí mismo
dany es consciente de que es versátil él es inteligente
dany piensa que él es la historia él es el futuro
dany es la suma de los daníes a la concha de su madre, él es perfecto  

*
Pues, no estamos
en nada,
sin razón no estamos
donde deberíamos estar.
Ni en el pasado, ni en otras ocasiones
ni en la lengua, ni en cualquier otra lengua
porque el tiempo
está en la posesión ajena,
eso es completamente seguro. 



¿NO SUFRE EL PÁJARO DE EXCESO DE SOLEDAD?
(Ne pati li ptica od viška samoće?)

En la noche azulada
extiendo mis manos al pájaro verde.
Ofreciéndole abundancia,
A él de azul perfecto.                                      
Pero el pájaro verde
no almuerza abundante y no quiere
nada de mi mundo terrestre.
Dice:
Tú hombre pajarraco,
¡¿por qué asedias mi noche
insuficientemente sabio para
dejarme escoger
entre las primeras formas
entregadas al pájaro verde
en la azulosa entrega?! 
   


EL BOSQUE VIVE EN SECRETO
(Šuma živi tajno)

Aquí no crecen las cosas comunes
de ninguna manera.
Cada árbol se apoya
a la vida en la forma del Sol de la Tierra.
Desde su mismo principio
el bosque vive en secreto,
mientras el búho practica
la canción para la Luna Nueva,
mientras la corza revoloteando
se apura para lograr
inocencia en su correr -

el bosque vive en secreto,
más viejo que el lobo que conoce a fondo
el misterio de la soledad.  
    


ENCUENTRO
(Susret)

Esta mañana me quité mis cualidades,
 a las blancas sábanas expuse mi cuerpo.
El futuro del cuerpo estuvo aquí, a mi lado,
listo para a atravesar las esferas celestiales.
Estuve absolutamente preparado para el agotamiento,
a un encuentro cara a cara
o de dos en uno.



LA VIDA BLANCA
(Bijeli život)

Hoy recogía flores para ti al lado del hospital
En realidad, no fui yo
Pero déjame revelar esta foto
Mientras te observo como cuidadosamente mides lo hablado
Mientras acostumbras el pensamiento sobre nosotros como una calificación
Para algo más grande para algo más querido
Para las vidas que no sean vacías
Si las pintamos de blanco  

De la colección poética: No lugar/Nemjesto 




Ervin Jahić
KRISTALI AFGANISTANA

Sarajevske Sveske br. 17
Kako stvari dišu

Žena moja i ja dišemo kako znamo
Brod diše oporo na moru
Koje diše tajno
Svemir diše da ne diše
A zvijezde stenju i tek nečujno dišu
Diše vrijeme kroz umorno sunce
Prostor zaboravlja disati
Svod diše nebom koje nekako diše
(Napamet znam sve vaše snove
Ali ne znam kako snovi vaši dišu)
Opet sve to diše
Ponešto i uzdiše
Ljubavnici uzdišu
Majka uzdiše
Vojnik uzdiše
Rat međutim diše
Ljudi u ratu dišu i izdišu
Ljudi u miru također
I kamen diše kako zna i umije
I planina zna udahnuti
I grad zna brujati disanjem
Mnogošto povremeno i uvijek diše
Ponešto i dahće
Dahću naprimjer države a dišu narodi
Dahću televizijski dnevnici
Dahću policajci
Riža diše
Maćuhica diše
Sve što vidim diše
Sve što ne vidim diše
Sve to disanje ima svoje uvjerljive razloge
Disati usprkos uzaludnosti
Jer uzaludno diše na sasvim spokojan način
Stvari dišu čudesno
U jednom njihovom dahu prepoznaš ocean disanja
U jednom trenu vrijeme se ukazuje u cjelini
Diše sve znano i neznano
Vidljivo i nevidljivo diše i izdiše
Loza diše avion diše noga diše nos diše
Disanju se ništa ne otima
Nije nam znati više od toga



Cipele

Prema mom izračunu, čovjek za života
Iznosa tri, možda četiri odijela, ako ne živi
U nekoj nemogućoj zemlji, ako dobiva
Kolikogod plaću i nema nereda na ulicama,
Ako studenti ne jurišaju na vlade
I zemljom ne vladaju generali

Ako, dakle, istom živi u Taškentu
Ili Tirani, toliko se odijeva
Običan čovjek
Po prilici

Ali, koliko čovjek za čitava života
Promijeni pari cipela
Šesnaest pari, možda sedamnaest
To valjda nitko ne zna, nit je ikad brojio
Ako, međutim, i jest
Što je s ratovima
I s cipelama u njima
I s hodom u zlovremenima
Je li narušena progresija hoda, uostalom, štednja
Na cipelama ili tek zakidanje ratnih profitera
Trgovinska oseka možebitno

Strogo uzevši, ja zapravo ne znam ništa o tome
Premda opsesivno držim do odgovora

Ako nema rata i ako nam je život
Prosječno poduzetan
I ako, štono se kaže, traje
Dulje od životnog vijeka leptira
Koliko, dakle, cipela promijeni
Puki čovjek za cijelog cjelcatog života

Jel možemo, naprimjer, reći
Što se taj nahodao cipela
Pitam ja vas



Kako sam ratovao

Na Kapeli, duboko u šumi, plače nebo i pljušte
Meci mi duž leđa
Grane najviših stabala izdajnički odobravaju
Da se kiša strmoglavljuje na mene
Na mrtvoj straži sam, otkočio sam zatvarač na
Pušci i spreman sam ubiti
Studenta u neprijateljskim redovima
Mora da je student
Linija koja nas razdvaja na 20-ak je metara od mene
Mogao bi biti mojih godina
Mogao bi čitati iste knjige kao i ja
Ništa mu neće pomoći
Da mu biblioteku metaka ne zarijem u srce

Kažiprst mi luđački pleše na okidaču
Kiša lije ljudske more s nebesa
Magla obeshrabruje
Cesta mi se pričinja, sva je od oštra željeza
Metalik siva
Osipa mi se misao kao razbijeno prozorsko staklo
Svaki kret ptice i pucanje grane pod težinom rata
Može biti neprijateljski vojnik
Čekam u podnožju ceste da ga propucam



Zora razrjeđuje strah

Navečer smo iznad Dabra
Snajperom po tornju pravoslavne crkve netko je
Pokušavao ubiti Boga
Medo dolazi i kaže da izvadimo noževe i
Donosi nam sjekire
Očekujemo proboj njihovih izviđača
Ništa meci, samo klasična mitologija
Klanje i to, vuk na vuka

Preživjeh i tu noć
Milostivi Bog bliži mi je od vratne žile kucavice
Znam

Drugu noć stiže u ratu vazda stara vijest -
Ponovno očekujemo neprijateljski proboj
Bit će mesa, netko kaže
Pucat će se sve u šesnaest
Zamjenjujemo pećinsko oružje
Modernom tehnologijom

Pred zoru, kad kiša omagli šumu i svako stablo
Postane svijetlo poput breze,
U gustiš nekog grma naviru puhovi – što jataci su
Neprijateljski u izvidnici
Koji ometaju misao da će i ova noć proći

Ispaljujem cijeli šaržer
Istrčavamo iz rovova i nekoliko nas
Puca iz sve snage
Kao u budimpeštanskoj novogodišnjoj noći
Kao Dimnjačar u Kresovima, uostalom

Potjerani strahom da je
Počeo i naš rat



Moj obračun s rakom

Kad preseljavao je moj dido,
Bilo mi je važno ne bit sam.
Od njegove smrti štitio me zid
Zajedničke naše kuće,
Spojenog dvojnog objekta.

I htio sam nekako
Da ta uzbuna potraje,
Da taj ljudski metež u mom i životu moga dide
Barem vječno traje,
Ali da ga rak ne ruje
Svojim podmuklim kliještima po grlu i plućima.

Htio sam, naime, produžit svoj život
Njegovim životom.

Sve se zbilo munjevito kao na nekoj reklami;
Nisam mu iz pluća
Znao izvuć raka na suho
I ščepat ga za glavu
Konačno obračunavajuć s njime,
Nisam ga umio pronać u mršavom
Arhipelagu didinih plućnih gulaga.
Skrio se kako i dolikuje podmuklici.

Godine su prolazile,
A ja sam svejednako mislio,
A i danas mislim,
Da je moj dido zbog nečega
I dandanas na tavanu naše kuće
I da živi tajno.

Da nas sve glada iz potaje
Jer mu je tako draže.
I da ima akvarij i raka u njemu
Jer ga je umio pripitomit.

Bože,
Kakav je to čovjek bio!
Moj dido
I od raka je umio napravit prijatelja.



Kad me jednom bude pitao sin moj

Kad me jednom bude pitao, a jednom hoće svakako,
Moj sin gdje i što sam bio, kakve sam žene ljubio,
O čemu sam sanjao, koje knjige sam čitao,
Jesam li se često tukao, u kakve slike sam zaglédao,
Ma kad me jednom o svemu bude pitao,
Reći ću mu, tako mi Boga,
O trešnji uz roditeljsku kuću s koje sam više puta
Padao naglavce premda je pametnome i jednom dovoljno
I o tome kako Učka zavija prijeteći
I o kilometrima hoda uzgor nizdol
Oholoj plemenitašici
I o jodu što zrele žene ostavljaju za sobom u stanovima samaca
I o beskrajnom gaženju asfalta u gradovima koji nisu tvoji
I o besparici i mladalačkoj besperspektivnosti
O ludilu ljudi i njihovim ubojitim namjerama
O umjetnosti riječi kao nadomjestku za samoću
O povijesti svjetske književnosti kao pravu na uzaludnost
O slikarskim majstorima koji su muku Isusovu rekonstruirali
Kao neprekidnu klanicu svijeta
I reći ću mu još, kad me bude pitao,
Da ne žuri odrasti, da bude na oprezu s ljudima
Da ljubi tek kad mora, da ne mora kad ljubi
I reći ću mu što je bilo s Bosnom, i s Hrvatskom, i s Palestinom
I o Ruandi ću mu reći
Ništa neću prešutjeti o Iraku i Afganistanu
O svim američkim predsjednicima saznat će na vrijeme
O Georgeu W. Bushu znat će do najsitnijih pojedinosti
I moj će sin znati o svojoj majci i tuđim majkama
O očevima sviju nacija će znati
Moći će minuciozno analizirati početke i krajeve
Sveg na svijetu
Svakako će imati priliku ući u povijest filma
I povijest glazbe
Znat će takozvane bizarne stvari
Znat će sve o mrtvim i živim jezicima
I onima koji su na umrlu
U tamu ljudskih duša ću ga uputiti
U slutnje i zanose glazbenih genija
O svakodnevici glasovitih filozofa znat će naizust
Nietzsche i Schopenhauer mu neće biti mrski
Sve o sablastima vjekova imao bi znati sin moj
Kad me jednom bude pitao, a jednom hoće svakako,
Reći ću mu čemu služi znanje


Uvjeti za pjesmu

Borisu Maruni

Ova bi pjesma imala biti o palikućama
I o revoluciji koju podigoše beskućnici
I o malim gadostima kiše
Što neće na naša polja
I o pretjeranom suncu
Što se u abnormalnom snijegu ničim ne da opravdati
I o jedva živima
I o prerano umrlima
I o najmrklijoj ideologiji
I o gradovima koji se pretvoriše u masovne grobnice
O holokaustu
Genocidu
Terorizmu
Oružju za masovno uništenje i nuklearnim pogonima
Otpadnim vodama i strogim carinicima
Zaštićenim zonama i aparthajdu
Redukciji struje na jadranskim otocima
Bolivijskim osmogodišnjacima što dilaju kokain
Africi i pošasti AIDS-a
Siromašnima i bogatima
Zemljama kandidatima Europske unije i njihovim
Neuvjerljivim certifikatima
O tome kako se krše prava ljudi i naroda
O crkvama i njihovu pravu na oduzetu imovinu
O beskućnicima
Koje već spomenuh

Mnogo je uvjeta da ova pjesma bude točna
Kao telefonski imenik
I dobra kao vrijeme

Ona bi istina oboje od toga
Ali je strah spasitelja i spasenja
Nižih i viših državnih činovnika
Mehaničara stvarnosti i njihovih doušnika
Te šire društvene zajednice

Pogotovo
Slobode koja dolazi iz neopreza
I pustih riječi
Gospodo



Meditacija

A mogao bih bilo što
Natovariti tri metra drva na leđa
U jednom naramku nositi sina
U drugom kćerku
Utorak zamijeniti petkom
Analizirati riječi kao što su vlaga sljepoća mrtvac
More biseri
Mogao bih u međuvremenu posumnjati u vrijeme
Mogao bih za dana suspendirati sve stvari što me
Plaše noću
Ljubiti petu ženu
Dresirati lavove u Keniji
Ne biti dužnik nego onaj kojem duguju
Baš bilo što bih mogao
Trgovati rezbarijama
Učiti krasopis
Seliti se iz zemlje u zemlju prema klimatskim uvjetima
Kupiti jedrilicu na akciji
Ne inzistirati na ljubavi
Bolovati i ozdraviti
Rigati vatru
Rasprodati sve što nemam
Kupovati sve što mi ne treba
Zatajiti domovinu
Zatajiti jezik
Zatajiti narod
Baš bilo što
Utrnuti svjetlo
Poginuti za Palestinu
Naprimjer



Molitva

Sad spava u kolijevci Iman, vjere
Puna u san. Mirza se ušuljao

Pod kosu i ruke, uzimajuć ljubav
Mame. Aida i u snu mari

I brine se.
Ja, gospodar krova, gledam ih u gluho

Doba noći i molim Uzvišenog
Boga za milost

Prema Njegovim
Namjesnicima na Zemlji.



O približavanju blizine

Nema nepotpunosti u blizini
Premda, što ti jamči da pokraj kraja nema kraj
Lica nagovješćuju riječi i strijele
Mete traže metu
Da, ona je jedna, niti zametena niti da je nema
Tek u suncu vidiš rijetku predanost njenu obodu
Tek u morima čuješ šum mada prijatelja ne vidiš
Tek u uzdahu vuka i šume naslutiš da prasak negdje mora stići
Oh, nema nepotpunosti u blizini
Jer mreže bi popucale
Ribe i ljudi posrtali
Plodovi jeli večeru kamenja
Da me ne približi, ne bih bio ni studen ni vruć
Tek zbrka tijela



O sjećanju na sebe i svijet prije ovoga

Sjećaš li se pustinje u kolijevci od ljutih vjetrova
Kako je noćima plakala u davnim ljudima
Da, možda to nije slika izgubljenosti
Ali danas uranja u smisao
Škrtim i preciznim ritmom pijeska što se, eto, runi
U šaci otkrivene nježnosti
U godovima čovjeka, u nevidljivu situ duše
Koja umije odvojiti mrak od dana

Noći su ovdje kompozicija s planom da nam pokriju tijelo
Ovo udaljeno, usitnjeno, bučno

Tek u predasima zvijezde ih otkriju
Tek u nekim nejasnim znacima, kad posustanu, paučina oteža
I prikrije slutnje i možebitne znakove

I gdje si onda u tim goropadnim opsezima
Gdje je taj pejzaž, gdje se ušuljao u tebe, i koliko ga uostalom
Ima a koliko bi ga
Trebalo biti

Eto, vidiš, to je cijela priča, njezin početak i kraj
Ili su mrtve ili nikada nisu ni živjele
Te pustinje i ljudi, sestre i braća,

I pod čijim roditeljskim krovom, pitam
Samo pitam



11. rujna

Te noći prvi put sam prespavao kod svoje žene
Mamila me ta djevojka svojim mirom
Vani je bila oluja, svjetska oluja
A mi smo razrjeđivali naše udaljenosti
Smjenjivali šutnju dahom, dah šutnjom
U očima joj već tad vidjeh brigu
Valja nam podizati djecu u sve okrutnijem svijetu
A što ti kažeš, stiže li nuklearna zima, pita ona
Svijet će trajati dokad je svijeta i vijeka, kažem
Kako misliš, upita
Ovisan je o sebi, on je samodopadni obnovitelj
A vrijeme je tuđi imetak, kažem

Vani je bio neki drugi svijet
Naoko lakši od dima cigarete
Teži od najmračnijih epoha
Televizija je upriličila izravni prijenos
Nismo to znali, nismo znali za jezivu studen
Sami, kao dvije umiljate zmijice sklupčane u stijeni
Odlomljenoj od vremena i ljudi
Nismo znali da će se budućnost naše djece i nas samih
Otad računati prema reality-showu planetarne zime

Vani je bio neki drugi svijet
Strahovima, zločinu i lažima sklon
Dok smo unutra mirili naše nade
Tako privrženi, čisti
Udvojenih samoća



San

Ahmed je Tunižanin
Osvanuo gol
Zanoćio je bijelim ćefinima* omotan
Nehajno kao u prošlom životu
Gotovo kao civil
Ničega se ne sjeća osim pasa
I divljanja njihova
Po ranama znam da ga sve boli
Ali pravi se da nije ništa
Psi su divlji jer su im
Vlasnici pomahnitali
Kaže
I još kaže
Da je sanjao majku
Koja mu je na javi
Govorila da se probudi
Jer će ga ptice odnijeti
Na drugi svijet
Posve živa
Otvorenih očiju
A to nije dobar znak

* ćefini – (ar.) bijelo platno u koje se u muslimana zamotava mrtvac za sahranu; mrtvačeve haljine.




.

No hay comentarios:

Publicar un comentario