lunes, 14 de septiembre de 2015

GORAN KORUNOVIĆ [17.058] Poeta de Serbia

Foto: Lična fotodokumentacija


GORAN KORUNOVIĆ

Goran Korunović nació en 1978 en Jagodina (Serbia). Es profesor de literatura yugoeslava comparada en la Facultad de Filosofía de Belgrado. Escribe poesía, ensayo y crítica literaria. Forma parte de un grupo artístico-poético junto con Šuškić, Uroš Kotlajić, Bojan Vasić y Vladimir  Tabašević. Ha publicado los libros Gostoprimstva (poezija, Treći Trg, 2011; caché, 2014), Reka kaiševa (poezija, Povelja, 2012), Literatura i opasnost (komparativni ogledi, Službeni glasnik, 2013), y Crvena planeta (poezija, caché, 2014). Ha recibido la beca Mila Dor de poesía.



Planeta rojo

1.

en el planeta rojo hay una cabaña vacía. las ventanas dan a una selva lunada. los nenúfares irradian ranas obesas. su leche de sangre caliente está en la nevera. en la habitación también hay tenedores de piedra, y arroz contado en sueños. la cabaña la construyeron los albañiles, que se derritieron al salir el sol. es un sitio tranquilo. el techo atómico brilla. a veces, sobrevuela un águila frondosa o arde una sombra. las crines de los corzos son de viento. las huertas planchadas por naves de antaño. los cañones caminan detrás de los paisajes. si alguien canta es porque le provoca el aire. está oscuro, pero no se ve la tierra. no hay telescopios. no hay gente


2.

suena el teléfono de la cabaña. pero yo no tengo teléfono. aun así suena a lo largo de la camisa que se está secando. necesitaré unas tijeras para partir el arañazo. su cola aún serpentea por el suelo y emite señal. si encontrara una manera, contestaría que no estoy en la cabaña. pero estoy en la cabaña, aunque zumbe el teléfono. he cogido el aparato cristalino con la palma de la mano y lo he vertido en la jarra. cada vez que veo una boca en la ventana, siempre es muda y oscurecida. ya que hablas, elige la cuchara que repica en el vaso antes de coger el fondo del cuello. una carpa quiere susurrarme algo al oído. abre un poco la puerta y se frota las manos para que crea que tiene frío. estoy completamente escondido. campanas con el rabo entre piernas. una vejiga cabezuda crece hasta dispararse como la de un ahogado. una voz se pliega en unos labios cosidos. pero el teléfono sigue llamando, la barrera del sonido llueve a cántaros y se derrama sobre los cimientos de la cabaña. finalmente descuelgo el aparato. más silenciosas que la crecida nocturna del agua, las vocales de los peces me alientan: sabemos que no estás aquí, sabemos que no estás aquí  

[Traducción: Pau Sanchis]





Crvena planeta

1.

na crvenoj planeti postoji prazna koliba. prozori gledaju na mesečastu šumu. lokvanji zrače gojaznim žabama. njihovo toplokrvno mleko je u frižideru. u prostoriji su i stenovite viljuške, i pirinač prebrojan u snovima. kolibu su sagradili zidari i otopili se kada je sunce izašlo. mesto je mirno. atomski krov blista. ponekad nadleće lisnati orao ili se zapali senka. grive srna su vetrovite. njive ispeglane nekadašnjim lađama. iza predela hodaju kanjoni. ako neko peva, to je zato jer ga zrak podstiče. mračno je, ali se zemlja ne vidi. nema teleskopa. nema ljudi


2.

u kolibi zvoni telefon. ali ja nemam telefon. on ipak zvoni po svoj dužini košulje koja se suši. moraću makazama da predvojim ogrebotinu. rep nastavlja da gmiže preko poda i produžava signal. kada bih našao način, javio bih da me nema u kolibi. ali ja sam u kolibi iako bruji telefon. bistru slušalicu sam zahvatio dlanom i prelio je u bokal. kad god ugledam neka usta na prozoru, uvek su mutava i pomračena. ako već govoriš, odaberi kašiku koja kucne u čašu pre no što zahvati dno grla. šaran želi nešto da mi šapne na uho. odškrine vrata i trlja dlanove da bih poverovao da mu je hladno. potpuno sam pritajen. zvona se podvlače pod sebe. jedan glavati mehur raste do pucanja poput bešike utopljenika. jedan glas se savija u zašivene usne. ali telefon i dalje doziva, zvučni zid pljušti preko temelja kolibe. konačno podižem slušalicu. tiše od noćnog rasta vodostaja, riblji vokali me hrabre: znamo da nisi tu, znamo da nisi tu


Goran Korunović je rođen 1978. godine u Jagodini. Radi kao asistent na predmetima Južnoslovenska komparatistika i Pregled južnoslovenskih književnosti, na Filološkom fakultetu u Beogradu. Objavljuje poeziju, oglede i književnu kritiku. Učestvuje u radu pesničko-umetničke grupe zajedno sa Tamarom Šuškić, Urošem Kotlajićem, Bojanom Vasićem i Vladimirom Tabaševićem. Jedan je od osnivača pesničke edicije Caché. Objavljene knjige: Gostoprimstva (poezija, Treći Trg, 2011; caché, 2014), Reka kaiševa (poezija, Povelja, 2012), Literatura i opasnost (komparativni ogledi, Službeni glasnik, 2013), Crvena planeta (poezija, caché, 2014). Dobitnik je stipendije Milo Dor za poeziju.





Planeta roig

1.

al planeta roig hi ha una cabana buida. les finestres miren a una selva llunada. els nenúfars irradien granotes obeses. la seua llet de sang calenta és a la nevera. a l'habitació també hi ha forquilles de pedra, i arròs comptat en somnis. la cabana la van construir els paletes, que es fonguessen en eixir el sol. és un lloc tranquil. el sostre atòmic brilla. de vegades, una àguila frondosa sobrevola o es crema una ombra. les crineres dels cabirols són de vent. les hortes planxades per naus d'un altre temps. els canons caminen darrere dels paisatges. si algú canta és perquè l'aire el provoca. és fosc, però no es veu la terra. no hi ha telescopis. no hi ha gent


2.

sona el telèfon de la cabana. però jo no tinc telèfon. tanmateix sona al llarg de la camisa que s'està eixugant. em caldran unes tisores per partir l'esgarrapada. la cua continua serpejant pel terra i emet senyal. si trobara una manera, hauria respost que no sóc a la cabana. però jo sóc a la cabana, malgrat el zumzeig del telèfon. he agafat l'aparell cristal·lí amb la palma de la mà i l'he abocat al pitxer. cada vegada que veig una boca a la finestra, sempre és muda i enfosquida. com que parles, tria la cullera que repica al got abans d'agafar el fons del coll. una carpa em vol xiuxiuejar alguna cosa a l'orella. obre una mica la porta i frega les mans com per fer-me creure que té fred. estic completament amagat. campanes amb la cua entre cames. una bufeta capgrossa creix fins que es dispara com la d'un ofegat. una veu es plega en uns llavis cosits. però el telèfon encara truca, la barrera del so plou a bots i barrals i es vessa sobre els fonaments de la cabana. finalment despenge l'aparell. més silencioses que la pujada nocturna de l'aigua, les vocals dels peixos m'encoratgen: sabem que no hi ets, sabem que no hi ets


Goran Korunović va nàixer el 1978 a Jagodina (Sèrbia). És professor de literatura iugoslava comparada a la Facultat de Filosofia de Belgrad. Escriu poesia, assaig i crítica literària. És part integrant d’un grup artístico-poètic format per Šuškić, Uroš Kotlajić, Bojan  Vasić  i Vladimir  Tabašević. Ha publicat els llibres:  Gostoprimstva (poezija, Treći Trg, 2011; caché, 2014), Reka kaiševa (poezija, Povelja, 2012), Literatura i opasnost (komparativni ogledi, Službeni glasnik, 2013), i Crvena planeta (poezija, caché, 2014). Ha rebut la beca Mila Dor de poesia.

[Traducció: Pau Sanchis]




Planeta vermelho

1.

no planeta vermelho há uma cabana vazia. as janelas dão para uma selva em forma de meia lua. os nenúfares irradiam rãs obesas. o seu leite de sangue quente está na geladeira. no quarto também há garfos de pedra, e arroz contado em sonhos. a cabana construíram-na os pedreiros, que se derreteram na saída do sol. é um lugar tranquilo. o teto atómico brilha. às vezes, uma águia frondosa sobrevoa ou arde uma sombra. as crinas dos cabritos-monteses são de vento. as hortas engomadas por navios de um outro tempo. os canos caminham atrás das paisagens. se alguém canta é porque o ar o provoca. está escuro, mas não se vê a terra. não há telescópios. não há pessoas.


2.

soa o telefone da cabana. mas eu não tenho telefone. ainda assim soa ao longo da camisa que seca. precisarei de umas tesouras para partir o arranhão. a cauda ainda serpenteia pelo chão e emite sinal. se encontrasse uma maneira, haveria respondido que não estou na cabana. mas eu estou na cabana, apesar da vibração do telefone. tenho apanhado o aparelho cristalino com a palma da mão e tenho-o deitado no jarro. todas as vezes que vejo uma boca na janela, sempre é muda e escurecida. já que falas, escolhe a colher que repica no copo antes de apanhar o fundo do pescoço. uma carpa quer sussurrar-me alguma coisa ao ouvido. abre um pouco a porta  e esfrega as mãos para me fazer crer que tem frio. estou completamente escondido. sinos com a cauda entre as pernas. uma bexiga cabeçuda cresce até se disparar como a de um afogado. uma voz dobra-se em uns lábios cosidos.  mas o telefone ainda segue soando, a barreira do som chove a potes e derrama-se sobre os alicerces da cabana. finalmente levanto o aparelho. mais silenciosas que a subida noturna da água, as vogais dos peixes alentam-me: sabemos que não estás aqui, sabemos que não estás aqui


Goran Korunović nasceu em 1978 em Jagodina (Sérvia). É professor de literatura jugoslava comparada na Faculdade de Filosofia de Belgrado. Escreve poesia, ensaio e crítica literária. Faz parte de um grupo artístico-poético formado por Šuškić, Uroš Kotlajić, Bojan  Vasić  e Vladimir  Tabašević. Tem publicado os livros:  Gostoprimstva (poesia, Treći Trg, 2011; caché, 2014), Reka kaiševa (poesia, Povelja, 2012), Literatura i opasnost (komparativni ogledi, Službeni glasnik, Službeni glasnik, 2013), Crvena planeta (poesia, caché, 2014). Ganhou a bolsa Mila Dor de poesia.

[Tradução de Joan Navarro a partir da versão catalã de Pau Sanchis]




Planète rouge

1.

sur la planète rouge il y a une cabane vide. les fenêtres donnent sur une forêt lunée. Les nénuphars irradient  des grenouilles obèses. leur lait de sang chaud est dans le réfrigérateur. dans la chambre il y a aussi des fourchettes en pierre, et du riz  compté dans les rêves. les maçons qui ont fondu au lever du soleil construisirent la cabane. c’est un endroit tranquille. le toit atomique brille. Parfois, un  aigle touffu survole ou une ombre brûle. La crinière des chevreuils est faite de vent. les vallées repassées par les navires d’antan. les canons marchent derrière les paysages. si quelqu'un chante, c’est parce que l’air le provoque. C’est sombre, mais on ne voit pas la terre. Il n’y a pas de télescopes. il n’y a pas de gens


2.

le téléphone de la cabane sonne. mais moi je n’ai pas de  téléphone. il sonne quand même tout au long de la chemise qui est en train de sécher. Il me faudra des ciseaux pour couper l’égratignure. sa queue continue à serpenter par terre et émet un signal. si je trouvais le moyen, je répondrais que je ne suis pas dans la cabane. mais je suis dans la cabane, malgré le bourdonnement du téléphone. J’ai pris l’appareil cristallin avec la paume de la main et je l’ai versé dans le vase. chaque fois que je vois une bouche à  la fenêtre, elle est  toujours muette  et sombre. puisque tu parles, choisis la cuillère qui carillonne contre le verre avant de prendre le fond du cou. une carpe veut me murmurer quelque chose à l'oreille. Elle ouvre un peu  la porte et  frotte ses mains pour me faire croire qu'elle a froid. Je suis complètement caché. Des cloches avec la queue entre les jambes. une vessie têtue pousse jusqu’à s’envoler comme celle d’un  noyé. une voix se plie sur des lèvres cousues. mais le téléphone sonne encore, le mur du son pleut à torrents et se déverse sur les fondations de la cabane. Je décroche enfin l’appareil. plus silencieuses que la montée nocturne de l’eau, les voyelles des poissons m’encouragent : nous savons que tu n’es pas ici, nous savons que tu n’es pas ici


Goran Korunovic est né en 1978 à Jagodina (Serbie). Il est professeur de littérature yougoslave comparée à la Faculté de Philosophie de Belgrade. Il écrit de la poésie, des essais et de la critique littéraire. Il fait partie d'un groupe artistique et poétique avec Šuškić, Uroš Kotlajić, Bojan et Vladimir Vasić Tabašević. Il a publié les livres suivants :  Gostoprimstva  (Poezija , Treci Trg, 2011; caché, 2014), Reka kaiševa (Poezija , Povelja , 2012),  Literatura i opasnost (komparativni ogledi, Službeni glasnik, 2013), et Crvena planeta (Poezija, caché 2014). Il a reçu la bourse de poésie Mila Dor.

[Traduction : Dolors Català, à partir de la version catalane de Pau Sanchis]
http://seriealfa.com/alfa/alfa66/GoranKorunovic.htm



Reka kaiševa


traženi deo

1.

oslonac od nožnih prstiju,
duž skrivene kosti butine,
uz strmo nagnuti torzo,
preko ravnine na kojoj se ukrštaju

udobni rukohvati alata.
potražiti između naprave
sa neobičnim jedinim otvorom
i sredstva bez prikrivenih oštrica.

izdužiti se nad prostorom gde struje
gusenice-opruge, pružaju se
i svijaju nemerljivi kablovi,
produženi oblici, koristan celofan.

kroz rešetkasti osunčani otvor,
dok se istrajava na drhtavoj nozi,
videti primirujuću ljuljašku,
ostareli ostrugani lim, odrezani deo.

da još ima komada člankovitih,
nastavaka prstiju, višaka napete
muskulature, sa ležernošću da se
nadvije nad horizontalnom površi,

bez ovog krana na koji se samo on
oslanja, pouzdanog kao čelik alata
koji služi da razdvoji
svako prineto neljudsko meso


2.

zadržao se pored čašice ramena
ne dotaknuvši nadimajuća pluća
istančano izliven osmišljenog vrha

dovoljno da se čuje među ljudima
zabeleži na medicinskim stranama
o stranom telu u mladom organizmu

posegnuće se za zaustavljenim olovom
obložiće novonastalu šupljinu
prodoran obnavljajući medikament

a nije neopravdano prepoznati
tu preciznu zanemarljivu masu
kao postojanu česticu

položenog opuštenog tela
delić stabilnije konstitucije
i nerazvijenog oblika

nedovoljno drugačiji dodatak
od materije organa koji su ga
u sebi dočekali umiren jasan

i podrazumevajući poput kašike
kojom bi se zahvatila sopstvena tkiva
i iznova ukusno vratila na jezik


3.

lako sklizne sa ranjive površine,
prividno zrnast, verovatne
glave i temeljnog trupa,

bez dovoljne pomoći neumirenih
nožica i sigurnih račvi,
već daleko od prolaza

do naličja kože, do komešanja limfi,
neumerenih žlezdi i slanih resica;
ne bi njegovo ukopavanje omogućilo

potpuniji uvid, naziranje naknadnog
sloja iza poznatih slojeva,
dodatnog oslonca među presudnim tačkama;

ali ostaje žal za saznanjem kakvu bi
putanju imalo to tvrdokrilno telo,
kroz koja bi izvrnuta mesa ostavilo

svoj uporni trag, i gde bi potvrdilo
ulubljenje za sebe među popunjenim mestima,
taj olako odbačeni višak



tečna ponornica

pred jutarnjim prozorom zakrivajući
hladne zavese položaje ljudi
nagla okupljanja na pristupnom platou
ostaje prijemčiva i prostrana
ta precizno fotografisana skica širenja
odsjaja kostiju prisustva okvirnog mesa
i konstantne pozadine
približiti ka pouzdanijoj perspektivi
tu je pamučni leptir i tačna kap
vrh tečnosti kao kada je u mladosti
potapao sebe u odlazeću obožavanu reku
prepuštao se mekim strujama do dna
gde je iz završnog tla kipeo
iznenađujući nepresušni mlaz
podvodni tok otkud voda u vodi
otkud ta neuklonjiva pora
iz vune larva iz larve primireni insekt
pogledati sa manje distance
pogodno je svetlo suvišna je zavesa
koristan je snimak neopozive materije



reka kaiševa

1.

svetlucava tanjušna igla skoro za umetak
u kakvo staro stablo nežni aluminijum
dužine nadlaktice kroz njen jagodasti
obraz kao kroz nabor biljke

druga sa tupom neodvojivom kuglicom
čvrsta dečja priručna
kroz papir kožice između pramenova
temena i uspona usne školjke

zar zavesa? teče organdin savija se
struji odnekud neprekidni dah
u ovo smirujuće veče može se videti
kroz samo teme zavese

ta košulja plavi plavičasti
kvadrati niz ta leđa stabilni struk
do ivice oštre suknje

i listovi bez kopči žila žilica
topline igle koja ulazi izlazi

plutaće i ona na vodi kaiševa
ćutaće na reci njeno sigurno telo
kožno nedvosmisleno


2.

tražiće (rožnjače tada bubre kao tamni sloj
kolača) da se struna rastegne kroz progledali
kapak do otvora u tom nestašnom
palcu (med omoti majčine sitnice)
da napravi se gust savršen čvor ukras

nudiće da korisni najlonski kanap
rashladi tkivo kroz butinicu
kao seme stakleno

ne treba tada posustati kad izdigne se
nad malim krevetom sva vodoravna
haljinica i plavičasto pramenova tek
njišu se pelerine jastuci svile

bakrenom niti mora kroz krhko
mazno koleno zatim
do novog tesnog otvora u sitnom stopalu
provući jači trzaj uviti

i nju će utopliti talas
kako samo preliva njen oblik
njihaće je reka kaiševa


3.

nije to kada prvi od prvih slojeva
samolepljivo od samolepljivog
odstrani se lako noktom potezanjem nagore
ravnomerno da koža se odvaja bezbolno
kao kada se izgovara neprekidno
jedan jedini glas u daljini

ima u tome nekakve snage
širom razdvojena njegova usta jezik crveni
dok patuljasti kljun rezbarija
koja rešava dodire metalnih račvi
sa površine leđa niz liniju
kojom se dlan usporeno spuštao
otvara i otvara ispod kože
očekivano uljano bordu osetljivu traku

povija se unatrag njegovo telo
ruke udaljavaju kao da se rasteže
kakvo sigurnosno platno nežna zastava

i svežina dolazi spušta se bez daha
silazi slap kaiševa
taj rastući pljusak



nedeljivi ostatak

suvišno je doživeti je kao luku
nema plovila koje seče penu do prostorija
najpogodnijeg uklapanja betonskih ploča
ojačanih čeličnim uzidanim vlasima

ispod dlana najpre čvrsto staklo
ulaznih vrata uglačani hrastov dovratak
slede bezopasne neravnine opasavajućeg zida

gore pouzdana strmina krova
dole pod osloncem ista količina sigurnih
sraslih nevidljivih materijala

morao bi da se pojavi neizmeran talas
nezabeležen nalet plavetnila i soli
da ispod sebe sa morskim zverima rastinjem
pristaništima rastoči i njene
predano planirane armature

ali niotkuda se ne nazire plima
pred kojom je odbrana nemoguća
neprobojni su još uvek hangari
ako ih ima između skrivenih temelja

dovoljno je razloga da potone u mir
ta održiva zgrada predmeti i ljudi
koji obitavaju u njoj ostaci drage stvari
i svaki još nezačet embrion









No hay comentarios:

Publicar un comentario